Manchi

PJESME

PRIJATELJ


Kad loše ti bude
i kad nevolje krenu
nazovi me odmah
i bit ću kraj tebe u trenu
jer prijatelj pravi
u nevolji se prepoznaje
on je kraj tebe
kad se radost
od boli ne raspoznaje

Bit ću tvoja utjeha u tuzi
osmijeh u svakoj tvojoj suzi
svaki dan nek' ti bude nova nada
pomoći ću ti da se nikad više
ne osjećaš kao sada

Svako dno
nek' novi početak bude
uz tebe bit ću
makar drugi ti sude
u nesreći pružit ću ti ruku
zajedno preboljet ćemo svaku muku





VIŠE NISI TU

Nema dana kada zbog tebe
Suza ne poteče
Iako više nisi tu
Srce to još uvijek niječe
Teško je prihvatiti da te nema
Dok tvoje pjesme pune su života
Teško je suze ne liti
Dok gledam uspomene sa koncerata

Boga sam molila da te upoznam
Čvrsto da te zagrlim
Riječ, dvije s tobom prozborim
Ali sudbina te s ovog svijeta
Prerano uzela
A moja želja neuslišana je ostala

Možda zato tako često
Dolaziš mi u san
Uvijek tako sretan i nasmijan
Tvoja topla ruka
Suze mi sa lica briše
A ti mi tiho kažeš:
'' Lijepo mi je
I zato molim te
Ne plači više''



PEJZAŽ



Stojim na pramcu broda
osluškujem blaženu tišinu
tek neznatnu prekinutu
šumom brodskog motora
i pjenom valova
koju brod za sobom ostavlja


Bliži se suton
trenutak kada
sunce i zemlja
postaju jedno
vjetar se poigrava s mojom kosom
a ja uživam u pogledu što pruža




SAN

Blažen je onaj
tko blaženo sniva
onaj kome
tvoja nevidljiva ruka
svake noći kapke pokriva
loše misli i nevolje
uspješno otjera

I do mene noćas dođi
dragi sne
odagnaj sve loše misli i nevolje
otjeraj nesanicu
koja noćima me prati
dodirni i moje kapke
da u miru mogu zaspati



TOŠE

Tog utorka kobnog
tvoje srce puno ljubavi
prestalo je kucati
ostala je samo nevjerica i bol
u onima koji
te nikad neće zaboraviti

Svojim pjesmama
put do svakog čovjeka
znao si pronaći
zato suze nas guše
i duša nas boli previše
jer prerano morao si otići

Nadam se da
jako boljelo te nije
i da te sada Božja toplina grije
anđele naš dobri
prati nas s visina
dok se opet ne sretnemo
i tvoje pjesme zajedno ne zapjevamo




ŠTO MI ZNAČIŠ TI

Slučajno smo se upoznali
odmah su nam se pogledi sreli
ubrzo jedno drugome
srca smo osvojili
i živote naše radošću ispunili

Ljubav našu nikad
nismo krili
iako mnogi na njoj
su nam zavidjeli
zato volimo se
i voljet ćemo se
u inat svima
jer sama sudbina
nas je spojila
kad je naša srca
ljubavlju prigrlila

Što mi značiš ti
riječima se ne može opisati
ni sva ljepota
ni blaga ovog svijeta
tebe ne može zamijeniti




NEPONOVLJIVI


Kiše su prestale
Kroz sive oblake
Sunce provirilo je
U moj život ušla je nada
Dio njega postao si sada
Samo Bog te poslao
Osmijeh na moje lice vratio

Pitam se gdje do sada si bio
Dok druge voljela sam lažno
Na ljubav im se klela
A za drugog srce čuvala

Više važno nije
Što bilo je prije
Sad znam što znači voljeti
Za nekoga srce
Do temelja otvoriti
Nekome cijelu sebe predati
A zauzvrat tebe neponovljivog dobiti




OPRAŠTAM TI


Godine su prošle
A bol jednako izjeda
Uspomene na tebe
Još uvijek su žive
Čini mi se da ništa
Promjenilo se nije
Jer volim te
Istim žarom kao prije

Nikad mi nije teško bilo
Nekome nešto oprostiti
A zašto onda sada
Opraštam ti nikako
Ne mogu izgovoriti

Ne mogu si pomoći
Iz misli mi ne izlaziš
Da mi se barem vratiš
Možda skupila bih snage
I opraštam ti mogla ti reci
Preko svega što dogodilo se
Bezuvjetno preći
I možda mogli bi se
Voljet kao prije
I možda sve bi moglo biti
Kao da ništa bilo nije



HRABROST


Kažu svi
Da hrabar treba biti
Od svojih ciljeva
Nikad ne odustati

Zašto nekad teško je
Kad stignu nevolje
Kad smijeh prestane
Kad vjere u sebe nestane
Kad uspjeha nema
Kad zavlada strah i dilema

Tada ipak visoko podignem glavu
Odjednom preplavi me snaga
I strahu nestane svakog traga
Odlucim cvrsto
Da odustati nikad neću
Uporno tražit ću
Svoj uspjeh i sreću
Pred kušnjom neću pokleknuti
I bijelu zastavu podignuti



POGLEDAJ U MOJE OČI


Kažeš da voliš
moju valovitu kosu
čak i pjege na mom prćastom nosu
a ja volim tvoj nježan pogled
tvoj osmijeh i njegov zvuk
a najviše od svega volim zagrljaje tvoje
i poljupce otisnute na usne moje

Iako sa mnom nekad teško je
ti si ipak uvijek uz mene
pozorno slušaš sve moje jade i nevolje
i daješ mi savjet kad mi je najteže

Pogledaj u moje oči
u njima istinu ceš pronaći
one ce ti reći
da moj voljeni čovjek si ti
i da ne želim živjeti
bez naše ljubavi



NE MORAŠ MI RECI DA ME VOLIŠ


Ne moraš mi reci da me voliš
svojim djelima mi to svakim danom dokazuješ
i kad tužna sam
i kad ugasi se nada
novi put ka sreći
ti mi pokazuješ

Ne moraš mi reci da me voliš
znam da ono što osjećaš je ljubav
jer više od riječi
vrijedi tvoj topli zagrljaj

Ti si ljubav moja
i prijatelj najbolji
kad sam kraj tebe
nema mjesta nevolji
ti si moj štit
od svih nedaća i problema
otkad sam s tobom
suza i tuge više nema







ZA TEBE

Ponoć je odavno prošla
Polako zaklapam oči
I tonem u blažen san
S nadom da brzo neće doći dan
Jer u snovima si mi ti
Jedina moja ljubavi

Sjećam se dana kada
Prvi puta smo se sreli
Osjetila sam odmah
Da si onaj pravi
A poljupci naši
Bili su topli i uzavreli

Volim te zbog smijeha
Na koji me uvijek natjeraš
Volim te jer svojim šalama
Tugu u radost pretvaraš
S tobom kad sam
Svijet kao da stane
Volim te i želim da
Ova naša ljubav
Nikad ne prestane



JEDINI


Svakog jutra prije tebe budim se
Gledam te kako mirno spavaš
Osluškujem ritam tvog disanja
Tvog srca zvuk

Poljupci moji bude te
Prstima nježno rasplićeš mi kosu
A poljupce uzvraćaš
Onako kako samo ti znaš

Ako po jutru dan se poznaje
Moj dan predivan je
Jer kraj mene si ti
Moj jedini

19.12.2007. u 11:44 | 1 Komentara | Print | # | ^

TOŠE JE OTIŠAO

Bilo je to 16. 10. 2007. Gledala sam televiziju kad mi je oko 9h zazvonio mobitel. Na zaslonu sam vidjela ime svog dragog i nista ne sluteci sva nasmjesena i sretna javila sam se. No, čuvši što se dogodilo, osmjeh i sreca u trenu je zamijenila tuga i bol. Suze su počele teći niz lice, a glas u glavi neprestano je ponavljao '' ne, to ne moze biti ''. Brzo sam otvorila teletext u nadi da se radi o zabuni, da je ipak živ... Steglo me oko srca kad sam pročitala: '' Poginuo je Toše Proeski ''. Još uvijek u nevjerici, otvorila sam radio, a tada je nestao i posljednji tračak nade, jer je Toše zauvijek otišao. Uzela sam mobitel i počela nazivati prijateljice. Svima sam bila prvi glasnik loših vijesti. Nitko od nas nije mogao suspregnuti suze.
Sa strepnjom sam iščekivala svake vijesti. Pred kraj dana oči su me pekle, ali suze kao da su imale nepresušni izvor. Možda se čini smiješnim plakati za pjevačem, ali on je bio mnogu više od toga. Iako slavan, nije zaboravljao na malog čovjeka i na one kojima je pomoć neophodna.
Bila sam na njegovom koncertu za doček nove godine 2007. i to mi je bio jedan od najljepših dočeka u životu.Neopisivo mi je žao što ga nisam imala prilike upoznati, stisnuti mu ruku i reći mu da je moja inspiracija. Teško je vjerovati da dobrota uvijek pobjeđuje kad vidim kakva je sudbina zadesila Tošu, a bio je jedan od najboljih ljudi ne samo na Balkanu, negoi na svijetu. Ponosno je govorio odakle dolazi i nikada nije zaboravio na Makedoniju i svoje rodno Kruševo. Bio je jedinstven i neponovljiv.
Više ništa neće biti isto, a u srcu će zauvijek ostati praznina. Nadam se da mu je dušla našla mir, da je sada na nekom boljem i sretnijem mjestu, da pjeva s anđelima, jer je bio i ostao ANĐEO.

06.12.2007. u 11:39 | 1 Komentara | Print | # | ^

KREATIVNOST - LIJEK ZA ŽIVCE

Nedavno sam čitala u «24 sata» da pisanje liječi depresiju. Pri tom su mislili na pisanje dnevnika, ali ja bih dodala da svaki vid kreativnosti pomaže i to ne samo liječenju depresije, nego to može biti pomoći da prebrodimo svakodnevne probleme i trzavice. Netko uživa u slikanju, fotografiranju, pjevanju... , a vjerujem da to svakog kao mene opušta i razveseli. U zadnje vrijeme pišem pjesme. Pjesme sam počela pisati negdje u drugom razredu osnovne škole, a u srednjoj sam «izgubila» inspiraciju i počela pisati prozu. Odkad sam krenula na fax, svaki vid kreativnosti i inspiracije je ostao po strani, a mislila sam da je potpuno i nestao. Posvetila sam se učenju, knjižurinama i zakonima, a osjećala sam da nešto nedostaje, no nisam previše marila, jer sam htjela biti odgovorna i uspješno polagati ispite. Sad kad mi je ostao još jedan ispit i pri kraju sam studija, shvatila sam da sam dosta toga propuštala zbog ispita. Jedan dan sam jednostavno počela pisati i bila sam jako sretna što mi se vratila inspiracija. Stvar je u tome da mnogi od nas zaboravljaju na male stvari koje nas čine sretnima.
Zato smo često mrzovoljni, nervozni, nezadovoljni, depresivni... Dosada također može biti kreativna, ako smo praktični. Meni je rijetko dosadno, jer uvijek nađem neku zanimaciju. Bitno je da se čovjek ne prepusti tuzi i nevolji, nego da mu svako dno bude novi početak. No, kako su svi ljudi različiti i jedinstveni, to je možda lakše reći nego učiniti.
Ipak, ne prepuštajte se lošem raspoloženje, nego iskoristite svoju kreativnost, možda se iznenadite kad shvatite za što ste sve talentirani.

15.04.2007. u 17:17 | 0 Komentara | Print | # | ^

GLEMBAJEVI NA BREZOVČEV NAČIN

Trogodišnji dogovori Mani Gotovac, intendantice riječkog HNK Ivana pl. Zajca i redatelja Branka Brezovca urodili su plodom postavljanjem Krležine drame «Gospoda Glembajevi» na kazališne daske istoimenog kazališta. Nažalost, nisam prisustvovala tom spektaklu kakvim je prozvana ova glazbena drama u medijima, a sudeći po činjenici da je svih 17 predstava rasprodano,očito niti neću. Kontroverzni redatelj, sklon spektakularnosti, već jednom je obradio Krležin tekst na svoj način, a riječ je o «Velikom meštru sviju hulja».
Buka se, između ostalog, digla oko Severinine glume i honorara kojeg je zaradila. Žalosno je što glumci riječkog kazališta imaju plaću 6100kn, a Severina ubire cifre koje mi obični smrtnici možemo samo sanjati. Navodno nije redovito dolazila na probe, a i kostimografe je dobrano namučila sa svojim zahtjevima. Što se njezine glume tiče, gledala sam je u «Karolini Riječkoj» i kao laik mogu reći da dobro glumi, no po meni je to daleko od izvanrednog, jer Lovranka s naglašenim dalmatinskim naglaskom nikako ne ide zajedno. Smatram da dobar glumac, osim što mora znati biti netko drugi, bilo da se radi o dobroj ili lošoj osobi, treba znati glumiti na svakom narječju.
Po onome što smo mogli čuti ili pročitati, Krležina drama je podosta obrađena, a upečatljivo je i razodjevanje Leona Glembaja, biseksualnost Ignjata Glembaja, poljubac oca i sina, te ono što je možda izazvalo najviše negativne reakcije je pogibija barunice Castelli pod maketom jeepa kao aluzija na nesretno preminulu Enu Begović, prvakinju zagrebačkog HNK i jedne od najboljih barunica Castelli svih vremena. Mani Gotovac je izjavila da su taj dio kao i kadrovi istoimenog filma Antuna Vrdoljaka podsjetnik i odavanje počasti Eni Begović. Brezovac navodno nije pitao Vrdoljaka za dopuštenje na što je komentirao da dopuštenje zapravo i nije bilo potrebno, jer su kadrovi trajali samo minutu, a dopuštenje bi bilo potrebno da su trajali duže od tri minute čime redatelj tvrdi da će tužba koju Vrdoljak namjerava podnijeti protiv riječkog HNK biti neosnovana.
Što bi Krleža rekao na sve to? Mislim da dovoljno govori podatak da je pisac oštro zabranio bilo kakvu promjenu njegovog teksta, pa je ekranizacija njegovog remek-djela uslijedila nakon njegove smrti. Nisam Krležin obožavatelj, njegova djela su mi teška za čitanje, a poneka pomalo i morbidna, ali «Gospoda Glembajevi» su mi se svidjela. Ne odobravam mijenjanje originalnog djela, no ipak bih voljela vidjeti predstavu, pa prosuditi radi li se o remek-djelu ili neuspjelom pokušaju istog.
Prema riječima riječke intendantice: « Predstava je kontroverzna, ali i kazalište je kontroverzna umjetnost. «


15.03.2007. u 10:08 | 0 Komentara | Print | # | ^

OBITELJSKO NASILJE

U zadnje vrijeme se o ovoj temi dosta progovara u medijima i postala je neiscrpna. Drago mi je da je tako, jer zlostavljanju treba stati na kraj, a ako progovaranje o tome učini barem mali pomak, tim bolje. Činjenica da je svaka peta žena u Hrvatskoj zlostavljana zabrinjavajuća je i alarmantna. Zaista je žalosno što te prestrašene i napaćene žene kad se odvaže na značajan korak i zatreže pomoć najčešće nailaze na beskorisne savjete i nerazumjevanje za svoj odveć veliki problem. Pri tom mislim na crkvu.Zamislite situaciju kada zlostavljana uplašena žena dođe potražiti utjehu kod svećenika, Božjeg čovjeka, a on umjesto da je ohrabri i utješi kaže joj da je sama kriva za situaciju u kojoj se našla, jer očito nije izvršavala bračne dužnosti. Također joj kaže da je udavši se za tog čovjeka odabrala svoj put do ktaja života i da mora trpjeti, jer crkva ne priznaje razvod.
Jedino što mi je neshvatljivo je da tim ženama dugo treba da se odvaže na taj korak da potraže pomoć i otarase se nasilnika. No, tko sam ja da znam kako je to živjeti s nasilnikom. Većinom su to nezaposlene žene financijski ovisne o suprugu i nemaju drugogo izlaza nego ostati s njim. Što nam je činiti i kako im pomoći. Pa, prije svega, mislim da ovo oglašavanje u medijima uvelike pomaže i da je to prvi mali korak da kežemo STOP NASILJU.

09.03.2007. u 18:37 | 3 Komentara | Print | # | ^

TRENUTAK...

Mnogi ljudi ( tu uključujem i sebe) često su puta nezadovoljni, ponekad nervozni i mrzovoljni, jer se određena situacija ne razvija prema zamišljenom olanu. Pri tome zaboravljamo na one male stvari koje nas barem na kratko čine sretnima. Potpuno smetnemo s uma da trebamo uživati u svakom trenutku koji nam život nudi, jer život je kratak. Nemam namjeru da ovo zvuči morbidno, nego želim naglasiti važnost života i malih radosti koje nam pruža.
Da li vam se kada dogodilo da dok ste u nečijem društvu razmišljate o nekim stvarima koje planirate uskoro ostvariti ( npr. odlazak na put ), a ne mora nužno biti da vam je u tom društvu loše? Meni se to znalo često puta dogoditi, pogotovo sam znala razmišljati o tome kako mi je sada lijepo i da se barem ne moram vratiti prblemima kada "druženje" završi. Umjesto da punimo glavu "nepotrebnim" razmišljanjima, trebamo uživati upravo u tom trenutkukoji nam život pruža. Trebamo biti sretni zbog ljudi koji nas vole i uvijek su tu kad nam treba pomoć i utjeha. Ponavljam, treba biti zadovoljan s malim stvarima. U ovom slučaju, trebala bih se zadovoljiti s onim malobrojnim ljudima koji su bezuvjetno i bezgranično tu kad mi treba. Žalosti me to što bih voljela da ih je više i što me opet "puca" nepravda što sam u najvećem broju slučajeva ja ta koja sam na usluzi prijateljima kad im je potrebno, a natrag ne dobivam puno. Žalosti me i to što su svi prijatelji na koje znam da mogu uvijek računati izvan mog grada, a i iz Hrvatske. No, očito je da to nije u mojoj moći, a nad stvarima nad kojima nemamo kontrole, ne bi se trebali nervirati.
Trebamo uzeti stvari kakve jesu i pronaći najbolje u svojim životnim situacijama i uvijek to imati na umu kada smo loše volje, tužni i depresivni. Poučena vlastitim iskustvom, najbolje stvari se događaju kad im se najmanje nadamo. Ne trebamo biti pesimistični, nego realni i prizemljeni. Kako bismo izbjegli nepotrebna razičaranja trebamo imati realna očekivanja, ne živjeti u oblacima. Zato uživajmo u trnutku i u onim možda i neznatnim stvarima koje nam znaju izmamiti osmjeh na lica i unijeti toplinu u naša srca.
"...jer sve je opet tu, u ovom našem životu u redu, sve je OK..." Bruno Kovačić

09.01.2007. u 10:30 | 9 Komentara | Print | # | ^

KRAJ...? ILI IPAK NE?!

Moja prijateljica je nedavno prekinula s dečkom, odnosno, bolje rečeno on je prekinuo s njom na način da se jednostavno prestao javljati. Prije toga, odnosi su se promijenili na gore, zato što mu je prijateljica rekla da joj neke stvari smetaju npr. rijetko se čuju, vide i sl. na što se tip nadurio. Nakon toga, stvari su se prividno poboljšale, iako su oboje očito znali da to više nije to. Ne znam kako se može netko tako ponašati i prekinuti vezu jednostavno prestajući se javljati. Meni su stvarno djetinjasti takvi načini prekida, pa i oni preko SMS-a, a čak i preko telefona. Treba se suočit s time, skupiti hrabrosti ako je potrebna i učinit to face to face.
A kada znati da je vezi došao kraj? Kada se prestati truditi? Jedna kolumnistica je na to pitanje odgovorila:"Gotovo je kad jedna, a ponekad i obje osobe u vezi skupe hrabrosti za prekid." Mnogi ljudi su godinama u vezama koje naizgled odišu idilom, a zapravo im je mučno i htjeli bi prekinuti tu farsu. Zašto ljudi ostaju u takvim vezama? Razloga je mnogo kao što je i različitih ljudi i karaktera. Neki se boje samoće, pa je radije biti u lošem društvu nego u nikakvom. Neki unatoč tome što je svima vidljivo da njihova veza nikud ne vodi ipak ne žele prekinuti, jer su iz nekog razloga još uvijek zaljubljeni, jer nema nikog drugog tko im se sviđa na vidiku i sl.
Mnogo puta ljudi koji nikad nisu bili zaljubljeni daju savjete onima koji jesu, a kojima je veza u krizi. To mogu biti jako dobri savjeti, ali osoba koja je barem jednom bila zaljubljena zna da kad smo u tom stanju radimo nevjerojatne stvari koje inače ne bismo i svakome bismo savjetovali da čini upravo suprotno. Kad nekog volimo, znači kad su osjećaji puno dublji od početne zaljubljenosti i zanesenosti, tek onda je još teže prekinuti vezu. Ljudi nalaze bilo kakave razloga da bi vezu održali na ionako klimavoj niti koja bi mogla puknuti svakog trena. Takve osobe često puta ne žele sebi priznati da je kraj, da to ne vodi nikuda, da je mu/joj je bolje bez nje/njega, ali opet žele vezu održati na životu, pa i pod cijenu da je nebrojeno puta vrate iz mrtvih.
Ako vam je veza u krizi, dajte si vremena i razmislite da li je to stvarno kraj, da li zaista nema nijednog načina da se stvari poprave. Ako je tako, nemojte mučiti sebe i osobu s kojom ste u vezi, nego prekinite vezu što bezbolnjije možete i pri tome ne budite sebični i ne zaboravite na tuđe osjećaje.

02.08.2006. u 19:59 | 5 Komentara | Print | # | ^

VJERA

Da li ste vjernik ili se barem smatrate takvim? Moram priznati da ne znam što bih odgovorila na ovo pitanje. Ako bi se trebalo ravnati prema Bibliji i crkvenim naučavanjima, daleko sam od onog što se smatra vjernikom. Zašto? Zato što već dugo nisam bila na nedjeljnoj misi, ševim se, a nisam u braku, povremeno masturbiram, ne slažem se sa dosta vjerskih razmišljanja, poput zabrane kontracepcije i svega prije navedenog, pobačaja, nisam se godinama ispovijedala... Što sam starija to sam više skeptična oko nekih stvari. No unatoč tome, vjerujem u Boga, svakodnevno se molim, s vremena na vrijeme, kad sam u gradu, uđem u crkvu, pomolim se i zapalim svijeću.
Znam puno ljudi koji su svaku nedjelju inventar u crkvi, a zapravo nisu dobre osobe. Nažalost, to je svakodnevna pojava, vjerujem svima dobro poznata. U zadnje vrijeme se diglo puno prašine oko filma i knjige « Da Vinciev kod». Čitala sam da je za vrijeme održavanja festivala u Cannesu, jedan red časnih sestara molio za izgubljene duše koje pogledaju film. Zar je moja duša izgubljena ako sam pogledala film? Zašto bi ovaj film imao moć oduzimanja duše? Meni se osobno film dosta svidio, iako nisam pročitala knjigu. Gledala sam zadnju « Piramidu» u kojoj se između ostalog vodila žustra rasprava o dotičnom filmu i knjizi. Danijelu Despot svaka čast na debati, zasluženo je pobjedio, dok su Mate Bulić i Paola Valić doslovno popljuvali film, a Bulić je izjavio da kino dvorane zjape prazne, dok su dupkom pune, a to je potvrdio anonimni gledatelj SMS- om kojeg je pročitala Željka Ogresta. Paola Valić se izdavala za veliku vjernicu, dok po mom mišljenju, nije ništa veća od mene.
Ako bi se isključivo trebali voditi naučavanjima iz Biblije, možda se varam, ali bilo bi jako malo vjernika u pravom smislu te riječi. Osobno, ne volim previše svećenike, mnogi od njih imaju, da tako kažem, lažan sjaj. To je jedan od razloga što se ne ispovijedam. Svjesna sam svojih grijeha, mana i propusta, ali ne želim o tome razgovarati sa svećenikom. Pravi svećenik bi trebao saslušati osobu koja dođe na ispovijed, a ne da ispovijed traje doslovno jednu minutu, nakon čega slijedi pokora od dest Očenaša, Zdravomarija i Slava Ocu. Da ne pričam o tome kako mnogi katolički svećenici imaju djecu. Sad dolazimo do još jedne stvari s kojom se ne slažem, a to je da se jedino katolički svećenici ne smiju ženiti i imati djecu. Mislim da je to apsurdno.
Što se tiče seksa prije braka, ne znam koliki je postotak npr. u Hrvatskoj ljudi koji se drže Božje zapovjedi «ne sagriješi bludno», no povodeći se za onim što svakodnevno vidim i čujem, čini mi se da je jako malo takvih ljudi. Osobno znam dvije vjeroučiteljice koje su ostale trudne prije braka. Navela sam upravo njih, jer s obzirom da su vjeroučiteljice, pretpostavlja se da su prave vjernice. Što je to zapravo pravi vjernik? Definiciju nećemo naći u knjigama, rječnicima i sl. Možda će zvučati banalno, ali mislim da to dolazi iz nas samih. Npr. volim otići u crkvu kad osjetim potrebu za time, a moram priznati uvijek se poslije osjećam ispunjeno. Iskreno, često puta mi se ne da otići na nedjeljnu misu, nije mi baš ni blizu(iako je to jadan izgovor), a i dosta mi stvari bude važnije od toga. Bili mi vjernici ili kvazi vjernici, mislim da je najbitnije kakve smo osobe. Netko možda prakticira vjeru, a puno je lošija osoba od onog tko to ne čini.
Što je pravo, a što krivo, zaista ne znam. Netko nalazi utjehu u vjeri, netko u nečem drugome. Držimo se onog što nas veseli, obogaćuje i čini sretnima i mislim da nećemo pogriješiti.

26.05.2006. u 12:08 | 8 Komentara | Print | # | ^

PRIJATELJSTVO

U zadnje vrijeme sam dosta razočarana u prijateljima. Oduvijek mi se činilo nevjerojatnim kako neka osoba koju dugo i dobro poznajete se iznenada promijeni. To je vjerojatno posljedica mog mišljenja da se ljudi ne mijenjaju. Smatram da ljudi mogu «ublažiti» svoje karakterne crte, ali ne ih skroz promijeniti. Stvar je u tome da ljude u koje sam mislila da se mogu pouzdati su me iznevjerili. U biti, čovjek koji kaže da ima 10, 20... prijatelja ili laže ili je u zabludi. Pravih prijatelja je malo i zato onaj tko ima jednog ili dva je sretan, premda mu se čini da je to premalo.
Zanimljiva je činjenica da se najčešće razočaram u prijateljicama, dok me prijatelji još nisu razočarali. Da li je to ženski mentalni sklop sklon konfliktima ili je nešto drugo posrijedi, stvarno ne znam. Ja nisam konfliktna osoba, zaista ne volim sukobe niti svađe, to mi je zaista naporno. Možda zato imam visok stupanj tolerancije. No, s druge strane, ako sam u pravu, a druga osoba nije i unatoč tome što ja saslušam njezine argumente ako ih ima, a ona mi ne da do riječi, svađa je neiminovna. A tek ako je osoba neopisivo tvrdoglava i svojeglava... Imam jako loše mišljenje o ljudima koji se jednostavno prestanu javljati tj. odgovarati na poruke ili pozive nakon svađe. Meni je to stvarno jadno. Inače volim rješavati stvari «face to face», a ako je neophodno i drukčije nemoguće izvedivo, onda putem telefona.
Ako mi netko više ne odgovara kao prijatelj, svakako ću pokušati o tome popričati s njim/njom, a ne jednostavno ignorirati ili izbjegavati tu osobu. To mi je razumljivo ponašanje djece u osnovnoj školi, čak možda i u pubertetu, ali ne mogu shvatiti da je to ponašanje nekog od 20 i više godina. Znam da ljude treba prihvatiti kakvi jesu, ali smatram da to treba biti uzajamno. Najčešće se dogodi da sam ja ta koja prihvaća nečije vrline i mane, dok je rijetko kad obrnut slučaj. No, naučila sam da čovjek mora biti zadovoljan s malim stvarima, jer je to ono što nas zapravo čini sretnima. Prijatelj se poznaje u nevolji i nažalost, tek nam se tada otvore oči i vidimo da smo bili u zabludi tko nam je pravi i iskreni prijatelj. No, razočaranja su sastavni dio života, trebamo ih prihvatiti i nastaviti dalje.
Kad biramo prijatelje trebamo biti oprezni, ali i širokogrudni, ne vjerovati svakome, a opet biti iskren i suosjećajan... Nije lako naći pravog prijatelja, ali nije ni lako biti pravi prijatelj. Ponekad sam umorna i ne da mi se slušati prijatelja/icu, ali svaki put se sjetim da su oni uvijek tu za mene i da moram i ja biti za njih.Nedavno sam od moje drage frendice iz Osijeka dobila magnet na kojem piše sljedeće, a to poručujem i svima vama:» Prijatelj je netko tko razumije tvoju prošlost, vjeruje u tvoju budućnost i prihvaća te danas onakvim kakav jesi.»

25.05.2006. u 14:06 | 5 Komentara | Print | # | ^

BUDI JAK

Nije me jako dugo bilo, pa je krajnje vrijeme da nešto napišem. Bila sam bolesna i to nisam imala grlobolju i upalu sinusa kao barem tri puta svake zime, nego ni manje ni više paresu facyalis ( sigurno sam krivo napisala, pa se ispričavam). Da bude svima razumljivo o čemu se radi, objasnit ću na hrvatskom. To je uklještenje ličnog živca tj. cijela jedna strana lica( u mom slučaju lijeva) je bila paralizirana. To navodno uzrokuje pretjerano izlaganje hladnoći, propuhu, upala uha. Može se pojaviti i kada kratko nakon što osušite kosu izađete van na vjetrovito i hladno vrijeme, dakle može se dogoditi i neposredno po izlasku iz frizerskog salona. Ja nisam radila ništa od navedenog, što znači da je uzrok kod mene nepoznat.
No, to je isto iza mene, tako da i ovo mogu dodati na svoj popis «što te ne ubije te ojača». Kad bih se vodila po tome, imala bih divovsku snagu, a to naravno nije slučaj. Neki dan sam razgovarala sa jednom prijateljicom koja se ne može načuditi mojoj energiji. Ne bih rekla da sam nešto previše energična, već da imam sasvim prosječni postotak energije u sebi. Da bi se savladalo nekakve nepredviđene, ali i predviđene situacije treba imati ne samo energije, nego volje, upornosti i što je još bitnije ne biti sklon samosažaljevanju tj. dobro nam znanom kukanju. Onog trena kad čovjek shvati da od kukanja nema pomoći počinje činiti sebi dobro. Mnogi koji su ozdravili od teških bolesti kažu da treba pozitivno razmišljati i imati volju za životom. Ne bih se u potpunosti složila sa ovim prvim. Slažem se da treba misliti pozitivno, ali ipak treba biti realan, treba promatrati stvari onakve kakve zaista jesu, bez ikakvog idealiziranja. U prijevodu, smatram da je veći učinak i manja mogućnost razočaranja ako mislimo « dat ću sve od sebe da mi bude dobro» od razmišljanja «bit će sve dobro».
Neki ljudi se nepotrebno opterećuju i gube jako puno energije na nebitnim stvarima smatrajući ih bitnim, dok drugi pak čine isto kad su u pitanju bitne stvari. Ako danonoćno pokušavamo pronaći rješenje problema, psihički smo iscrpljeni, na izmaku snaga, a rješenja i dalje nema, znači da je to jedna od onih stvari nad kojima nemamo mogućnost kontrole. Što nam je činiti po tom pitanju? Da li jednostavno dignuti ruke od svega i pustiti da stvari idu svojim tijekom ili i dalje tragati za rješenjem? Sve ovisi o tome kakve smo osobe. Život je dar i dan nam je samo jedan da ga živimo kako najbolje možemo. Činimo stvari koje nas vesele, a one ružne pokušajmo primiti najbolje što možemo. Don't forget to smileJ

02.04.2006. u 22:09 | 18 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< prosinac, 2007  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

zanimljivosti iz života

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr